Metoda skladištenja peptida

Za peptidne reagense i peptidne lijekove, potrebno ih je čuvati u sušilici. Prije izlaganja zraku, zamrzavanjem osušeni peptidi mogu se ostaviti na sobnoj temperaturi. Ovo će smanjiti utjecaj vlage, a kada sušenje zamrzavanjem nije moguće, najbolja metoda je skladištenje u malim radnim veličinama uzoraka. Za peptidne reagense koji sadrže Cys, Met ili TrP, pufer za deoksigenaciju je neophodan za njihovo rastvaranje, jer se ovi peptidni reagensi lako oksidiraju vazduhom. Prije zatvaranja boce, sporo strujanje plina dušika ili argona kroz peptidni reagens također će smanjiti učinak oksidacije. Peptidni reagensi koji sadrže Gln ili Asn također su skloni razgradnji, a svi ovi peptidi imaju ograničen životni vijek u odnosu na one bez ovih problematičnih glikozida.
Peptidi imaju širok raspon rastvorljivosti. Glavni problem netopivosti peptida je formiranje sekundarnih struktura. Osim za peptide sa više hidrofobnih ostataka, ovo se javlja značajnije kod peptida sa više hidrofobnih ostataka. Sol potiče stvaranje sekundarnih struktura. Predlažemo prvo rastvaranje peptida u sterilnoj destilovanoj vodi ili dejonizovanoj vodi. Ako je potrebno povećati brzinu rastvaranja, može se koristiti ultrazvučni tretman. Još uvijek postoji problem s rastvaranjem, dodavanjem male količine razrijeđene octene kiseline (10%) ili amonijačne vode će olakšati otapanje.
Za dugotrajno skladištenje peptidnih reagensa, najbolje ih je osušiti zamrzavanjem. Hladno sušeni prah može se skladištiti na -20 stepeni ili niže nekoliko godina uz malo ili nimalo razgradnje. Peptidi u rastvoru su daleko od stabilnih. Peptide lako razgrađuju bakterije i treba ih otopiti u sterilnoj pročišćenoj vodi.
Otopine peptida koje sadrže Met, Cys ili Tyr ostatke imaju ograničen životni vijek zbog oksidacije. Treba ga rastvoriti u anaerobnim rastvaračima. Da bi se spriječila ponovljena oštećenja od smrzavanja-odmrzavanja, preporučuje se otopiti višak peptida za eksperiment, a preostale peptide uskladištiti u čvrstom obliku.